Post Ed..povratak doma

Natrag sam doma. Slušam na playlisti Jason Colletta ‘Hangover days’..baš su takvi bili moji dani u Edinburghu i u Škotskoj. Kad pogledam sad unatrag na četri miseca provedena tamo, unutar zajednice, putujući i skitajući po Velikoj Britaniji..baš mi se pare ti dani kao hangover days. Dok sam bila tamo, disala sam punim plućima, upijali sam svaku sunčevu zraku, pitala sam za svaku škotsku rič koju nisam razumila (a bilo ih je na bacanje!), uživala sam u društvu i razgovoru s mladim Škotima s kojima sam živila.

Kad se osvrenm sad na tih 4 miseca, vidim koliko sam uživala u tom iskustvu i koliko je to iskustvo pomogla meni samoj..nadam se da su i oni ‘profitirali’ od mog boravka u kući i da im je bilo jednako ugodno koliko i meni.

U sridu ujutro oko 6h sam vatala avion za Amsterdam. Aaron se ponudija da će me otpratit na aerodrom.

Tu večer smo do kasno igrali biljar. Svaki trenutak mi je bija dragocjen. Bila sma svjesna da se bliži kraj jednom predivnom iskustvu i predivnim druženjima…

Život s tim mladima je bilo jedinstveno iskutvo. Na kraju svega postali smo cimeri, prijatelji…četiri mjeseca unutar 4 zida koja smo dilili u dobrim i lošim trenucima.

Zidovi su čuli mnoge tajne, mnogo plača, mnogo dernjava, pažljivo i strpljivo su se nosili sa svim usponima i padovima kroz koje smo zajedno prolazili iz dana u dan…ponekad bi poneki zid i pretrpija ‘ozljedu’, osjetija bol ukućana na sebi…al svaku večer smo znali da je sutra novi dan. Zidovi će bit popravljeni, šteta izbrisana, bol izbačena, ljutnja i svađa  tako česta između ukućana i volontera zaboravljena. Nabacili bi osmijeh i sljedeće jutro krenuli u nove pobjede zajedno s mladim ukućanima. Znali smo da se problemi ne mogu riješit preko noći. Bit će potrebno još mnogo svađa, tuga, plača, bijesa, možda i oštećenih zidova..da ti mladi nađu ponovno svoj put. Da počnu živit životom koji su trebali imat otpočetka. Ipak, netko im je oduzea to ‘pravo’, pravo na ljubav i sigurnost obitelji, netko im je nanija bol i naizgled uništija sve šanse za povratak na cestu put sreće.

Ipak, iz dana u dan, iz sata u sat…laktaju se kroz labirint izmješanih emocija, traumatičnih sjećanja, uništenim obiteljskih odnosa i ipak, nalaze način da vide sunce, da se bore, da uživaju i da vjeruju da će i njihov život krenit cestom put sunca, put ostvarenja želja.

Skejtaju, smiju se, uživaju u muzici, filmovima, knjigama; tako je lako zaboravit da ti mladi imaju ozbiljne, tužne priče iza sebe.

Na kraju boravka u hostelu, postajalo mi je sve jasnije da u toj kući postoje dva svijeta. Paralelno žive, ali ta prozirna nit između svjetova mi je postajala sve vidljivija šta se moj boravak bližija kraju.

Ukućani žive u svijetovima koje mi kao volonteri ne možemo ni zamislit. Znamo samo dio njihove životne priče, strmog puta kojim su hodali prije nego su stigli do kuće u Leithu.

Život volontera je ono čemu teže, ravnoteža koju nemaju u svom životu…što je za volontere normalno, za njih nekad predstavlja pravi izazov.

Hodati ulicom, kroz kuću…s velikim, sivim oblakom mračnih sjećanja u glavi ne može biti lagano. Kako onda osobi koja nosi takav uteg na plećima pričat o potrebi održavanja dnevnog boravka čistim, pranja pijata nakon jela.

Bija je pravi izazov živit s njima, zadovoljstvo upoznat osobe koje imaju tkao snažan duh da i dalje viruju u bolju budućnost, koje se unatoč boli koje su im bliske osobe zadale prvih 15,16,17 godina života bore kao lavovi za bolje sutra, grabe hrabro naprid i ipak nabace osmijeh na lice!

Ti mladi su prava inspiracija.

– Stigli smo na aerodrom. Aaron je putem prepričava svoja iskustva dok je radija kao chef u restoranu. Tu večer prije puta nisam mogla zaspat. Bila sam uzbuđena. Provela sam dva sata ležeći u krevetu i razmišljajući o trenucima, momentima iz kuće.

U tri sata sam čula Aarona kako me zove. Obukla sam se, spustila backpack i kufer u dnevni. Bila sam spremna za polazak.

Šetali smo do autobusne stanice. Aaron me zabavlja pričama, nisma uopće osjećala umor.

Uživala sma u razgovoru s Aaronom. Nisma mogla zamislit bolji oproštaj i rastanak od hostela i ukućana.

Kad sma stigla bili smo mi i oni, a sada me jedan od njih prati na aerodrom, pomaže mi ponit teške kufere, šetamo i pričamo kao dvoje prijatelja.

Popili smo kavu na aerodromu, zagrlili se, poželili sriću jedno drugom.

Nadam se da će Aaron dobro iskoristit svoj boravak u kući. Nadam se da će uspit stat na svoje dvi noge i možda za godinu dana pronać posal, stan.

– MOja sljedeća postaja je bija Amsterdam, grad koji me nije oduševija svojim super liberalnim duhom, ali stanovnici su me oborili snogu svojom ljubaznošću, prijateljskim pristupom.

U dan ipo vremena čula sam dvi životne priče, slučajnih prijatelja..suputnik iz vlaka mi je priča o svom psu, obitelji; prijatelj iz coffee shopa mi je u sat vremena objasnija kako je iz dalkei Peru zamjenija za Amsterdam.

Ako ste strpljivi i željni novih poznanstava, Amsterdamci će bez problema podijelit s vama svoje priče.

– Brussels je grad koji nije na ljestvici najčišćih gradova, niti njegovi stanovnici dobro barataju engleskim (unatoč tome šta je grad središte EU!), ali skoro pa svaka ulica u gradu ima priču za ispričat, šetajući kroz grad naišla sam na nekoliko flee marketa, čula sam jednog uličnog prodavača kako uzvikuje ‘cigare, cigare’..grad s karakterom, dušom, ulicama ocrtanim likovima iz stripova…

Nakon noći provedene na aerodromu Charleroi i 10ak sati provedenih u iščekivanju autobusa u Trstu, odlučila sam preskočit Zagreb i uputit se direktno za svoj lipi i dragi Split.

Nakon dva dana provedena u spavanja, krenila sma put Žbirca na kavu! Ajme lipote!:)

pusa

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s